petak, listopad 1, 2010
..Shvatila sam koliko je potrebno truda nekoga animirati..obično animiramo samo one do kojih nam je stalo i postane nam dosadan onda kada se pojavi netko s novim idejama, iskustvom..novim izazovima...Sve ono samozatajno u nama proradi i budi se svakim novim druženjem...Takva osoba uvijek ostane sama, traži nešto drugo...Animacija je zlo ako želite nekoga uz sebe, skoro pa sam zbunjena..toliko grešaka..nesvjesno učinjenih nepravdi, za samo malo izazova...Oni leptirići o kojima govorim, to je to...ima ih svugdje...ali ima ih i tamo gdje si sad...Zanimljivo je to..nemiran duh, nemirno tijelo..poigravanje kao nevino dijete koje traži odgovor a ni pitanje nije postavilo...
srijeda, rujan 8, 2010
Kako nekome objasniti što želiš, osim ako to isto proživljava s tobom i kroz tebe...jedino tako to postaje stvarno...jedino tako u cijelosti dobiješ sve...
Kako nekome pružiti sebe, kad te ograničava sve oko tebe
Želim biti žena koja voli i koja je voljena...muškarca koji voli i koji je voljen...želim sklad, harmoniju u nama i oko nas...želim leptiriće u trbuhu...pjesmu u venama...spontanost trenutka, mir za sebe i oko sebe...želim te u sebi
Želim biti ono što jesam...slobodna, ispunjena mislima, dodirima, pogledima, osjećajima
Govor tijela da me vodi i da ga pratim...
Čini mi se kao da želiš isto jer...stajali smo tako kao par...kao vjera u sve...pogledom, pjevao si meni strasno se smješio...
Radost se probudila iznenada, obuzela me cijelu...kao oluja čistiš moje biće...
Jedino ti mogu zahvaliti i dočekati sunce...
I nije ovo još jedna u nizu tužna pjesma rastanka...ne
Ovo je Oda jednom prekrasnom iskustvu...
petak, lipanj 18, 2010
http://www.facebook.com/event.php?eid=127312637303352&ref=ts
...evo malo kulture...za naše Riječane i sve one koji se tako osjećaju... :)
četvrtak, travanj 8, 2010
...hm,
meni je kristalno jasno da se s(viđamo)...
a odjednom smo sami u mislima nas dvoje i bez glasa, i oni su s nama a bolje da nisu...
subota, siječanj 23, 2010
...teško je reći one lijepe, vesele riječi...baš zato je teško jer sam sretna...sretna sam što sam te upoznala,što si dio mog života...želim biti dio tvog života...Biti s tobom nije lako...ali ponosna sam kad sam tvoja i reći da te volim je malo...nije sve...fališ mi kad te nema...pomiješala se tuga i sreća...tuga jer si tamo...sreća jer si tu u meni...i samnom...u tuzi i sreći...
i eto opet ne znam što reći i nemir je sve veći...kao stranac bez puta i bez nade...padam u visinu, a samo oko tvoje zna koliko te mogu i volim ja...
srijeda, prosinac 30, 2009
1.prva i najvaznija biljeska o meni je...nevolim kad me drugi pokusavaju promjeniti...to me strasno nervira i onda se samo inatim...
2.volim samu sebe,i zbog toga imam vremena voljeti i druge...
3.sebicna sam u ljubavi i prijateljstvu,i zato stalno patim...kad se zaljubim totalno se izgubim...a prijatelje cesto iznevjerim zbog svoje brzopletosti...
4.nikako nisam zlonamjerna,i veliki sam protivnik nasilja u bilo kakvom obliku...
5.volim umjetnost,i boje...puno boja...
6.mrzim zimu,jer je hladno i stalno je hladno...tuzna sma zimi...
7.obozavam plesati i slusati muziku...svu...voljela bih imati muziku stalno slusati,da me budi,da me prati di god idem,i da me uspavljuje...
8.volim ovaj broj...podsjeca me na beskonacnost,na slobodu,a ja volim biti slobodna,i onda kad sam zauzeta...
9.zaljubljena sam u more...nikad ne bi zivjela na mjestu ako nema mora...more mi je zrak i najbolji prijatelj...volim setati uz more i slusati valove,i gledati kako zapljuskuje stijene...
10.na deseto mjesto stavljam politiku...ne razumijem ju,ni one koji ju vode...zivim onako kako sam naucila i trudim se previse ne grijesiti iako je to ponekad tesko...
11.vjernik sam,ali sad vjerujem u istinu i u svemir oko nas...sve sto radim i kako radim,vratit ce mi se istom mjerom...
12.svaki dan kad se probudim trudim se nauciti nesto novo...stalno imam osmijeh na licu i volim se smijati...
13.broj 13 cu posvetiti svome suprugu i samo on zna zasto... <3
14.televizija-mrzim tv...dosadna je i zatupljujuca...i sve se uvijek ponavlja...
15.od malena grizem nokte i to mrzim kod sebe...bljak...
16.imam prirodno smedu kosu,ali stalno se farbam da sam i zaboravila koja nijansa smede...
17.toliko sam tvrdoglava da samu sebe nekad iznenadim...puno pricam, a rijetko slusam...grozno...
18.za sebe mislim da sam totalno iskrena...nekad i brutalno...
19.svjesna sam svega oko sebe...i imam realan pogled na zivot,ljude i nista me ne moze iznenaditi...
20.kod muskaraca volim spontanost i originalnost...i volim da stoje iza svojih stavova...svaki muskarac treba biti muskarac a ne mimoza...to sto smo se mi emancipirale ne znaci da sad oni moraju biti curice...to me ljuti...
21.obozavam putovati ali to nikad ne radim....zalosno...a ima vremena...
22.shvatila sam da sto sam starija to mi je bolje u zivotu...izlumpala sam se,izludirala,sve nekako u svoje vrijeme...i sad sam se okrenula karijeri i novcu...sretna sam...
23.osjetljiva sam i sramezljiva...
24.nicega se ne bojim i to me plasi...bojim se sto se nicega ne bojim,...
25.eto me na kraju...imam 25 godina,zivim u divnom gradu,srecem se sa divnim ljudima...moj moto je "prati snove i dospjet ces do zvijezda"...zapamtit cu to dok sam ziva...
ponedjeljak, rujan 14, 2009
...Tvoj otisak...
otisak tvog života ostaje u prostoru oko tebe i onda kada tvojeg tijela više nema...ono je svjedočanstvo da si postojao u ovom obliku i škola na tvom daljnjem putu...sve što si ikada radio i što ćeš raditi upija se u tvoj otisak...sve tvoje misli,tvoji osjećaji,želje...
zato se potrudi da ti život koji živiš bude što kvalitetniji,zapisuj u njega znanja,sreću,snove,ostavi si mnogo toga u naslijeđe,budi to što jesi,budi najviše što možeš...
ponedjeljak, kolovoz 24, 2009
...ljubi me ali ne dođi preblizu
ostavi mjesta za ljubav
da se smije svojoj sreći
daj da uvijek jedan pramen
moje smeđe kose bude slobodan...
...molim te ne idi,ne želim biti sama,ti si jedini anđeo kojeg poznajem...
ostani i zaštiti me,pokaži mi da je vrijedno žrtve i da je vrijedno ljubavi
...srediti život nije lako a da potom nekoga ne povrijediš...
ljude koje voliš nije lako zanemariti,sve što si upoznao nije lako zaboraviti,nestati u drugi život a ne sjećati se prošlosti jednostavno je nemoguće...
ljudi su ljudi bez obzira na koji način idu kroz život...takva sam ja,kad upoznam nekog i taj netko u meni probudi iskreni osmjeh,radost,želju za nastavkom,onda se moje srce ponašau skladu s tim...
ponekad to nije lako,ponekad je jako teško...osjetljivost nas svih pogodi kad tad...baš kad misliš da je sve uredu shvatiš da ništa nije kako treba...inače sam optimista,duša mi je puna razumijevanja ali kad puknem i kad osjetim da trebam plač,kritiziram sve od reda...dajem krivi dojam...
sebi i drugima želim pokazati da nije teško voljeti i ne očekivati ništa...
petak, kolovoz 21, 2009
...nisam zadovoljna kako raspolažem vlastitim stavovima...jesam,negativna sam...
smeta mi kad nemam svoj mir,ili kad mi ga netko oduzme,gurajući nos u privatnost...a privatnost je jedino što je ostalo pozitivno...mnogi ljudi oko mene žive u teoriji i djeluju kad ih nitko ništa ne pita...
sve me boli...a sve je moje srece...
...kako da objasnim tugu,nemir,nezadovoljstvo...
jednostavno je tu,kao tumor koji se neprestano vraća
...mogla bih biti pozitivna i mogla bih se truditi uljepšati život i trenutke ali nemam snage iznova se boriti s istim...biti uz muškarca kojeg volim i koji voli mene,raditi što volim...iznova dolaziti u situaciju da biram kako najlakše zaobići padanje i samo dno...biti tek toliko iznad da mogu disati...
...nisam nikada htjela tuđe,samo svoje...ali ono što je moje ne djelim...i nisam škrta,samo malo smotana :)...
želim radost,sreću...svaki dan...želim biti majka,supruga,kći,sestra,prijateljica,...
ALI...kukanje nije nikome pomoglo,zato radim i živim kako mogu,pokušavam shvatiti svijet oko sebe,i nadam se da ću i ja jednog dana biti shvaćena...
srijeda, kolovoz 19, 2009
...uglavnom je sreća i leptirići...ljubav koja će postojati...
uglavnom su magična jutra i noći
...uglavnom to smo ti i ja...
ostale su pjesme,čuju se ptice i more nam svira...
i želje nam se miluju i dobro smo...
trenutak je naš
i želja mojih snova ispunjena...
utorak, kolovoz 18, 2009
...tražim način da ti priđem...a da ti ne nanosim bol...
...
četvrtak, svibanj 14, 2009
...udaljenost je za ljubav isto sto i vjetar za vatru...veliku rasplamsava a malu gasi...
...lijepo to zvuci...
...ali mozemo li svjesno tvrditi da vjerujemo kako je to moguce...
...mora postojati ono nesto,sto nas cini jacima u svoj strasti koju imamo za drugoga,i prema sebi...
samo mala rijec,djelo...jednostavan pogled...sitnica...ostaje nam tek trenutak...i nista vise...
...
srijeda, travanj 15, 2009
...probudim se i ljuta sam...lijep je dan,slobodna sam i ljuta... doručkujem,skuham si kavicu i već je bolje...ubrzo će ljeto,ovoga puta nakon dugo vremena ostajem u gradu,i kao i mnogi,putovat ću na more i biti turist u svojoj zemlji... radila sam puno proteklih godina,i neda mi se više...nemam snage umjetno se smijati,noću ne spavati,te nakon ljeta razmišljati kako je sve tako brzo prošlo...želim sve to proživjeti iz drugog kuta... sve je lijepo zeleno oko mene,osjeti se miris mora,djeca se igraju u parku... najviše mi nedostaju one ljetne igre...današnji mladi ljudi bacaju svoje vrijeme na kafiće,alkohol i drogu...zaboravljaju na druženja,noćna kupanja,picigin,odbojka,bicikle...zašto sjediti u kafiću,trošiti novce,kad se možemo družiti i pričati na travici,klupicama,plažama...možemo šetati satima...pozdrav svim istomišljenicima... <3
četvrtak, studeni 6, 2008
...ne spava mi se,a ni sama neznam zašto je to tako...došla sam doma oko 01.00.h,okupala se malo surfala i još ne spavam...kako ću sutra radit neznam...a nekako hoću kao i do sada...
...
utorak, studeni 4, 2008
...kako samo nesebična riječ puno znači,nesebičan osmijeh...pažnja nepoznate osobe...zašto me samo te neke male sitnice drže na životu...zašto uopće tražim bilo kakav razlog...što me dovodi u opasnost da neću vidjeti jutro...kako sam uspjela sve uništiti...kako nisam to prije osjetila...i ostat ću sama da to shvatim,ostala sam sama...imam ja snage,imam moć koja leži u meni i neda se pobjediti...ni smrt o kojoj sanjam nije blizu i neće me stići...sve je u meni,i patnja i bol,i sreća i nada,nada najviše...nadam se povratu svojih iluzija,dubokih čežnji,ljubavne strasti...kako li se zove lik mojh snova,koje ime da mu dam...ta neizbrisiva podsvjest od koje toliko bježim...opstati ili odustati...bojim se...srušit će me opet,i neću više znati ustati,ležat ću tako nepomična i neću plakati...plakat će drugi,a neće znati zašto,samo će plakati...
...jeidni razlog mog disanja si ti lipoto moja...a ne vidiš me više,ne zoveš...ne trebaš me i nisam ti važna...prebolio si me i nastavljaš bez mene...tuga je i tebe usvojila,i znaš kako je pobjediti,ali neznaš koliko mi fališ,koliko si mi važan...bez tebe mi ništa nema smisla a neznam kako ti to iznijeti a da ne ispadne kao i uvijek...da sam tu kad nemam kamo...ja sad imam kamo ali više se ne želim skrivati iza maske i glumiti razuzdanost,stigla me vlastita savjest i pojela mi ego...razlučujem bitno od nebitnog...a bitan si mi ti i naš zajednički život...i da bi to vratila moram izliječiti sve rane nastale u meni i one koje sam nesvjesno prenosila na tebe...one koje su utjecale na tvoje ponašanje sada...kad bi samo znao koliko mi je žao što te nema i što patiš negdje sam i što nisam to vidjela prije...
ponedjeljak, studeni 3, 2008
...fantomska bol...
...kažu,nije dobra,kažu to je bolest...a ne razumiju da je to poziv u pomoć... najčešći razlozi su sex,posao,rješavanje problema...kako je prepoznati..?...kako znati navrijeme sprijeciti nesto sto ne postoji...
...neznam zasto sam zapocela ovu temu,eto to mi je sad palo na pamet...posto me stalno nesto boli,a nisam se ni lupila niti sam bolesna...sve je u mojoj glavi...
nedjelja, studeni 2, 2008
...koji je smisao egzistencije...koji je smisao samog života...koji je smisao mene,tebe,nas...gluma,pretjerana ovisnost o predstavi u javnosti...kako biti upravu,kako biti "in"...kako ostati cool...zasto postavljati tolika pitanja,s odgovorom ili ne..kako znato što je dobro,kako znati što nije...
...gluma...
...stajat će nas sreće,stajat će nas ljubavi...i onda kada smo potpuno sigurni da vodimo i da smo uspjeli...PLJAS...dno...sami smo,plačemo i nama više pubike da nam plješće,nema više pozornice koja može izdržati težinu naše glume...samo egzistencija...
subota, studeni 1, 2008
...
evo noć vještica je...a ja po prvi puta u stanu,i neidem van zamaskirana kao da su maškare...i super mi je...otpratila sam frendicu do grada i ravno doma na net...i prije spavanja naravno posjetila blog...danas nemam inspiracije...laku noć
petak, listopad 31, 2008
...prebrzo sam mijenjala raspoloženje i mišljenja ovaj mjesec...sada sam smirena i fokusirana prema sebi i svom braku...znam i osjećam da nije kraj,još je ljubav mlada...a ono putovanje koje želim je upravo počelo i ja sam kormilar tog puta,a putnici mogu samo slijediti redoslijed po mijim postavkama...znam,sebično je to ali do sad sam ja slijedila tuđe puteve i oslanjala se tuđim ciljevima,sada je vrijeme da ja krenem svojim putem...na tom putu vidim samo jedno...to je moj brak,moja neizbrisiva veza koju ne želim napustiti...i mnogi govore da kad se u vezi jednom napravi čvor,da uvijek ostaje isti,ali ja mislim da ako dvoje ljudi priznaju sebi da čvor nije čvrst,da će onda i svojom ljubavlju uspjeti otpetljati ga i ne ostaviti tragove njegovog postojanja...to je moja ljubavna teorija,to je istina cijelog smisla ljubavi...svi smo mi začarani tuđim razmišljanjima i tuđim iskustvima...a ja znam da mi nitko ne može iskreno reći koliko mu je važno da mi pomogne realno riješiti situaciju vezanu za moj brak...i zato od danas pa do kraja mog života odlučujem za sebe i samo o sebi ono najvažnije a to je život u skladu i harmoniji...i koliko god bilo teško i bolno borit ću se za svoja prava i svoje mjesto gdje god bila...i neću dozvoliti nikome da mi to oduzme ili na bilo koji način omalovažava,jer to je moj ćivot i ja ga živim i kad padnem nitko mi ne pruža ruku nego ja sama...i svima poručujem isto,jer nema smisla inače živjeti u ljubavi ako nisi spreman boriti se za ljubav...
...kažu,nije vrijeme to koje liječi sve,ljubav je ta koja ima u sebi svu snagu ovoga života,ove evolucije smrtnika...ja stalno puštam vrijeme da prođe a ne vidim ljubav oko sebe,ne vidim tu emociju koja nas štiti od zla...ali zašto ja i dalje mislim kako za mene nema izlalza,i zašto se osjećam kao da su mi ovo zadnji dani na ovom planetu...sve više se udaljavam od ono malo ljudi koje znam...i od sebe se udaljavam,zapada me teška depresija s kojom se mirim i koja mi odgovara...kao da sam spremna otići na to putovanje,kao da je to putovanje o kojem sam toliko maštala...mnogima sam pokušala objasniti moju situaciju ali nitko baš nitko me nije slušao...ljudi koji me znaju ne vide u meni tu bol...oni vide djevojku koja se bori i koja je jaka ma koliko god se to činilo teško i nemoguće...kada sam tužna svi to vide i nije im jasno,jer ja nisam nikad tužna,ja sam ta koja uvijek ima osmijeh za sve...ali ja više neznam gdje je nestala ta djevojka...ali znam da nije u meni,sada znam da idem,samo je pitanje kako...ali i to ću ubrzo saznati...
...gdje su nestali razgovori,gdje je nestalo sunce,i gdje su kad ih trebam...depresiju malo tko razumije,i oni koji je razumiju bježe jer i na njih djeluje...rijetki su oni koji mogu pobijediti onu suštinu zbog koje smo depresivni...nekad je to samo zato što se osijećamo sami,i tada teško možemo razlučiti san i javu...tako je meni sada,i koliko god pričala o tome nije mi bolje,i neznam dali će mi biti bolje...puno je toga u mom životu zbog čega ne mogu dalje,i zbog čega stalno čekam,i zbog čega želim samo nestati...kažu da treba znati otići u velikom stilu,kao pobjednik i ne dozvoliti da još više padneš...ljudi će shvatiti,pojedinačno ali će shvatiti,svaki za sebe koliko mi je sve ovo teško i da sam se uistinu trudila...ali ja više nemogu,u prsima mi je prevelika bol i nevidim nikog tko bi želio to samnom podijeliti...i zato sva trnem i zato ću polako otići,u miru i sa osmijehom na licu...
...pokušavam se sjetiti detalja iz svog djetinjstva,i sve mi se čini da ga nema više,da ga je izbrisala patnja...neki će reći da sam mlada i da ne mogu tako govoriti o životu kao da sam nešto prošla,ali ja sam uistinu svašta prošla do svoje 25godine...od svog rođenja do danas i više nego neki ljudi kroz više života...mama kaže..."rođena si pod sretnom zvijezdom,08.08.1983.u 21:45.h"...ali meni se sve više čini kako to i nije sretna zvijezda...već zvijezda patnje i osjećaja boli,jer ja to kao mogu...i šta me još čeka ovdje,trebam li saznati ili mogu odlučiti otići i ne znati što me čeka...sada samo vidim kukavicu u sebi,sada sam samo cura iz mase koja se nije mogla iskazati,koja nije mogla pronaći način da bude jedinstvena...sve to su mi oduzeli,dio po dio kidali za sebe i meni nije ostalo ništa...i ja sad nemam sebe da se spasim...